And the dance continues...
utorak, 12.06.2007.
... Mjesecu se radujem...
Idi... !
Zauvijek zalupi prozorom...
Idi... !
Pusti da osvježavam satimaaa.
Idiii i s njima dijeli svee-e...!
Al' ne zaboravi da netko-o-o čitao te jeeeEEEEEEEE*puca glas*EEEEE...!
* * *
Nda...
Idem. Odoh. Gotovo. Mislim... ne skroz.
Zbog iritantnog nedostatka volje, vremena i sl. motiva koji karakteriziraju blogera, povlačim se.
Ne da mi se. Bilo je fora. I zabavno.
I ne da mi se. Za mjesec dana će biti godina otkad ga pišem. Mislim, ono, čemu mistificirati; dosta je.
Možda jednog dana opet.
Who knows.
Ali (no, nego, već), nije baš da se isključujem, nego se kinda selim.... pa..... Cvijeću. As in crvenom cvijeću. As in sedam crvenih cvijetova. As in... right, Poppyju.
Mislim, ali i to samo ponekad; još uvijek će sve biti većinski njegovo i te gluposti, ja ću se povremeno ubacivati.
Tako da.... for the time being.... go there:Mačje i Kefir 
* * *
Neću odjavljivati blog, nek stoji tu za slučaj da mi opet sine imati ga. Možda sljedeće fakultetske godine. Možda nikad.
Ne znam.
Ne marim.
* * *
Mjesečina je bacala srebrne zrake na tužnog gitarista, a jedna gotovo dogorjela svijeća spokojno obasjavala djevojčino umorno lice. Melodija je neumorno osvajala sva tamna prostranstva do kojih je dopirala, odupirući se bilo kakvom sputavanju i bilo kojem zakonu.
petak, 08.06.2007.
"Vrijeme za promjene" strikes again
Naah.... ni ovaj mi se bogzna kako ne sviđa, no nemam vremena za netarenje i traženje predloška.
Kasnije.
Puno kasnije. :(
* * *
Počela je sezona ispita. Bljah.
Suicidalne misli, neispavanost i sl.
Znate kako je lud osjećaj kad vam je tijelo toliko umorno da vam se vrti, ali u krvi imate toliko kofeina da ne možete zaspati?
Heh.
Apstinirat ću od blogiranja/komentiranja/netarenja neko vrijeme, bar dok ne prođem tu i tamo nešto. ;)
nedjelja, 03.06.2007.
Vrijeme za promjene
Dopizdilo mi.
Al, ne, ozbiljno.
To je neka epidemija hirovitosti. Kel, pa Ash... sad ja. Ne znam, baš mi je dosadio stari dizajn.
Ono:
crno + ljubičasto
Victoria Frances
nekakvi polustihovi na engleskom
naah... sve nekako pretenciozno gotičarski. Not me. Not anymore, anyways.
Uglavnom, trebam napraviti još hrpu dorada, toliko je barem jasno, no o tom potom. Nemam sad ni vremena, ni volje.
Stalno učim. Ne baš u maniri zeke Duracella, više onog drugog koji rikne nakon pola utrke. He he.
ponedjeljak, 28.05.2007.
Cried my eyes out, laughed my ass off...
Ovo je nešto što nam je podijelila profa na faksu.
Dokaz da sveopća raširenost engleskog u svijetu nije nužno tako dobra... 
* In a Tokyo hotel: Is forbidden to steal hotels towels please. If you are not a person to do such a thing is please not to read this notice.
* In a Bucharest hotel lobby: The lift is bring fixed for the next day. During that time we regret that you will be unbearable.
* In a Leipzig elevator: Do not enter lift backwards, and only when lit up.
* In a Belgrade hotel elevator: To move the cabin, push button for wishing floor. If the cabin should enter more persons, each one should press a number of the wishing floor. Driving is then going alphabetically by national order.
* In a Paris hotel elevator: Please leave your values at the front desk.
* In a hotel of Athens: Visitors are expected to complain at the office between the hours of 9 and 11 AM daily.
* In a Japanese hotel: You are invited to take advantage of the chambermaid.
* In the lobby of a Moscow hotel across from Russian Orthodox monastery: You are welcome to visit the cemetery where famous Russian and Soviet composers, artists and writers are buried daily except Thursday.
* On the menu of a Polish hotel: Salad a firm's own make; limpid red beet soup with cheesy dumplings in the form of a finger; roasted duck let loose; beef rashers beaten up in the country people's fashion.
* In a Bangkok dry cleaners: Drop your trousers here for best results.
* Outside a Paris dress shop: Dresses for street walking.
* In a Rhodes tailor shop: Order your summers suit. Because is big rush we will execute customers in strict rotation.
* A sign posted in Germany's Black Forest: It's strictly forbiden on our black forest camping site that people of different sex, for instance, men and women, live together in one tent unless they are married with each other for that purpose.
* In a Rome laundry: Ladies, leave your clothes here and spend the afternoon having a good time.
* In a Czechoslovakian tourist agency: Take one of our horse-driven city tours – we guarantee no miscarriages.
* Advertisement for donkey rides in Thailand: Would you like a ride on your own ass?
* In a Swiss mountain inn: Special today – no ice cream.
* In a Copenhagen airline ticket office: We take your bags and send them in all directions.
* In a Budapest zoo: Please do not feed the animals. If you have any suitable food, give it to the guard on duty.
* From a brochure of a car rental firm in Tokyo: When passanger of foot heave in sight, tootle the horn. Trumpet him melodiously at first, but if he still obstacles your passage the tootle him with vigor.
* Thailand advertisement: Coca Cola brings your ancestors back from the dead.
* * *
Oh, Ben, darling, Japanese are so stupid, don't you think so... ?
* * *
nedjelja, 27.05.2007.
Grad
U sivilo svakodnevice lako se uklopiti.
Svaki čovjek ima neki svoj ritam. Svatko sanja na određen način; na određen se budi, kuha, smije, odabire. Ima priču koju je odlučio slijediti, priču koju si prepričava u dragocjenim komadićima intime kao što su jutarnji pogled kroz smog, zvuk vlaka u daljini ili tajno grickanje usne. Tada zadrhti od ugode i nastavlja dalje. I onda, kad izađe na ulicu, nesvjesno odabire pripadnost Kolektivu. Svojom pojedinačnošću gradi mnoštvo; svojim ja – nas. Kolektiv nije neki um koji proždire one osobne ritmove, nego ogromna struja ljudstva koja leluja zrakom i ispunjava atmosferu. I upravo ti osobni ritmovi jesu ono što je čini. Ona ih ne guta, nego se iz njih rađa. Zato joj je lako pripadati. Puls Grada neumorno kuca. Kadšto mijenja ritam. Usporava i zabrzava, diže se pa spušta. Euforija postojanja svira svoju simfoniju.
I onda je čovjek počne zamijećivati. Ne izravno, dakako. Samo naslućuje suptilne znakove koji mu kazuju u kojem dijelu Grada kako kuca. I tada čovjek čini odluke. Odabire koji je dio struje onaj kojemu najviše pripada, tj. koji najviše nalikuje onome što on želi biti. Tada mu se približava, istovremeno ga i stvara i osvaja. Kolektiv i dalje raste, prepušten njegovim izborima.
ponedjeljak, 21.05.2007.
Kamen
Hodao je svijetom
tražeći beskraj kamena.
Želio ga je uloviti. I posjedovati.
Htio je da ga prožima i čini.
Lutao je vođen
melodijom jutra i mirisom mora.
Prilazio je svakom kamenu.
No htio je svaki razbiti, u nadi
da će ga njegov beskraj preplaviti.
Nijedan kamen nije odgovarao.
Nijedan se nije otvorio.
Kamenje je bilo posvuda.
I tvrdoglavo mirovalo.
Jednog je dana
prestao lutati.
A kamenje je bilo posvuda.
petak, 11.05.2007.
Goofyness naša svakdašnja 
Iz Oxfordova rječnika:
goofy = silly, stupid – mutavo (no u mojoj uporabi označeno simpatično)
goofyness – ne postoji u rječniku, no doslovno prevodeći:
mutavost. 
* * *
Neki sam dan sanjala ovo:
Hodam ja ulicom pokraj naše crkve u Brestju, kad mi odjednom priđe niotkud stvorena Kate Moss i kaže: «Ja sam Kate Moss, najljepša žena na svijetu. Možete li mi reći koliko je sati?» «Pola 4», kažem ja. Ona zahvali i ode. Ja se brzo okrenem za njom i pokušam je još zadržati u razgovoru, da je nagovorim na kavu ili nešto i da mi da autogram za Josipu. No ona ne pristane i ode.
* * *
U Sahari je 1979. pao snijeg.
* * *
Na Prvi svibanj sam išla s Kec na kavu (Kec! Find + Kec). Kafići ne poznaju Praznik rada, što je meni, uz dužno poštovanje, zapravo baš u redu.
Mislim, vjerujem da nije pravedno prema njima kao zaposlenicima, ali, ruku na srce, svrha tih poslova jest «uslužiti» druge.
Na nekoj razini.
Hm.
Ovo zvuči pogrešno.
Mislim, ono, ne idemo u kafić or sth zbog kave i soka. Iste možemo triput jeftinije kupiti u Konzumu i onda sjediti doma. Ali neee. To nije fora. I to je onda svrha kafića. Sve ono ostalo zbog čega trunemo u njima.
OK, ne znam kako to dokazuje zašto oni nemaju Prvi maj/svibanj, ali nemaju.
Period.
Poslije kave smo, uz kratko premišljanje, otišle u lunić (lunapark) na autiće (male automobile ).
Oh, God...
E, sad.... Ne znam koliko vas zna pa sad koristim jedinstvenu priliku za upozorenje, no Kec ima (veoma smrtonosnu) nakanu ubrzo položiti vozački. Heh... Daljnja upozorenja o točnom datumu ćete još dobiti, no, u svakom slučaju, kad se to dogodi, poduzmite sve mjere opreza. Najsigurnije bi, pretpostavljam, bilo zabarakadirati se u kuću, no ako baš ne možete, otvorite besramno vrijednu policu životnog osiguranja. Naime, ako će ona upravljati pravim autom kao što je tim na luniću....
*«O, Fortuna...»*
*savinut dlan na čelu*
Hm.... još uvijek razmišljam što je bilo bolnije:
a) fraktura kralježnice kad smo se punom brzinom u rikvercu zabili u rubnik terena,
b) sram zbog smijeha sedmogodišnjih klinki koje su, između gušenja od smijeha, uspjele protisnuti objašnjenje kako se uopće izlazi iz rikverca,
c) skrhani bubnjići (znate, kad pristajete sjediti neposredno blizu Kec, morate biti svjesni kolikoj se snazi zvuka zapravo izlažete)
Ali, dakako, kako to uvijek biva u ovakvim i sličnim situacijama, bilo je...
zakon.
Umrle smo od smijeha, osramotile se kao što samo nas dvije u kombinaciji znamo i zabavile.
* * *
Ljudi nagonski tijekom ljubljenja naginju glavu nadesno zato što su u tom položaju snivali u majčinoj utrobi. 
* * *
Svake godine na Zemlju padne deset kilograma dijamanata, tvrde dva ruska znanstvenika, a dospijevaju u obliku meteorita.
* * *
Neki dan mi je cijela predavaonica na sintaksi pljeskala.
Dobro, skoro cijela.
I nisu znali da plješću baš meni.
No nebitno.
Morali smo napisati neki sastavak. Profesori imaju običaj, nakon ispravljanja sastavaka, najzanimljivije rečenice staviti na projektor na zid.
Paa... među njima su bile i dvije moje.
Ovu drugu profesor je stavio zadnju i pročitao totalno tetralno i otvorio nekakvim lelujavim slovima. Bila je veoma poetična (sastavak je inače bio o gramatici, no malo sam se razmahala 
). Bilo je simpa. Domagoj je rekao da sam bila jako crvena.
* * *
Na francuskom le diable, osim očitog – vrag, Sotona, đavao, također znači i – tačke.
He he.
Marko Tačke Kelava.
Fear me, for my name is Skladište Tački.
Kelić Tačkić.
Kelica Tačkica.
Aa-haha...
* * *
Čitala sam u novinama da je neki tip napravio skulpturu u obliku gole Paris Hilton koja leži na podu mrtva s otvorenom utrobom. Napravio je to u znak protesta protiv vožnje u pijanom stanju. Paris u ruci drži svog psića. Posjetitelji joj mogu, prema želji, rukom vaditi unutarnje organe.
* * *
«S lijepom francuskom pjevačicom živi već osam godina i imaju dvoje djece, no Johnny Depp svoju dragu još uvijek nije oženio. Što ga je priječilo, ne zna se, ali na ljeto će konačno zvoniti svadbena zvona.»
Why?! Why?!
WHYYY??
* * *
Ovo mi je 50. post. I danas je 10 mjeseci otkad pišem blog.
Goofy.
srijeda, 09.05.2007.
Zovem se Crvena
"Ali, ljubav mora da je nešto što se mora razumjeti nelogikom, a ne logikom osobe poput mene, koja neprestano koristi svoj mozak da bi se zaštitila."
* * *
Orhan Pamuk turski je romanopisac i dobitnik Nobelove nagrade. Napisao je sedam romana, od kojih mu je najpopularniji Zovem se Crvena.
* * *
Počela sam je čitati iz ponešto prkosne namjere «provjere zašto se svijetu sviđa». Da, cijelom faking svijetu. (Za one koji ne gledaju, već je mjesecima na vrhu ljestvice najprodanijih knjiga u Pola ure kulture). I dakako, u skladu s time, bila sam iz istog razloga pomalo skeptična, čisto iz onog uobičajenog nagona odupiranja konformizmu.
Naah... opravdala je popularnost.
Pamukov je stil koncizan, ali slikovit. Malo se fura na Eca, no tankoćutniji je. Jezik mu je jednostavan i kadšto urešen nekom nemogućom figurom, a pronicave mudrosti o životu umotane su u prostodušne slutnje njegovih likova. Mnoštvo priča; o ljubavi, smrti, zločinu, umjetnosti i vjeri vješto su pričane iz perspektiva nekolicine likova, a sam Pamuk se suptilno inkarnirao u liku šestogodišnjeg dječaka. I tako, pratimo priču iz različith gledišta iz poglavlja u poglavlje.
Dogodilo se ubojstvo, i istovremeno čitamo o njemu iz misli ubojice. No, ubojica se ne želi otkriti nikome, pa tako ni nama, te je stoga podijeljen u dvije ličnosti: počinitelja i običnog čovjeka koji pokušava nastaviti sa svojim životom. Kako je više tih «običnih ljudi», ne možemo nikako naslutiti koji od njih je istovremeno i ubojica.
Ludo.
Ništa nije crno-bijelo. Suočava se s ljudskim manama, porocima i nagonima i svima pristupa svojevrsnom prisnom sirovošću.
Puno se govori o homoseksualnosti, paklu i raju, okrutnosti Promjene koja, premda nosi nešto novo što je lijepo i zanimljivo, nužno gazi staro koje uopće nije tako loše, samo staro.
* * *
No neću previše detaljizirati, ionako ćete je svi pročitati. Aha. Yup. No choice. Ima (samo/čak) 444 stranice.
* * *
Prelijepo.
subota, 05.05.2007.
The importance of being... a mascot
Postoji li u Hrvatskoj zakon koji zabranjuje maloljetnicima zlostavljanje velikih plišanih medvjeda?
* * *
Ok. Da, dobila sam posao. *Hallelujah*
I to dva.
Relativno dobra.
Orfej me već uspio za*ebati, a drugi je sasvim ok. Radim u agenciji za hostesiranje MPG. Vrijeme je totalno fleksibilno, a plaća prihvatljiva. Baš što trebam. I dosad sam već nekoliko puta radila kao hostesa, što je bilo ok.
* * *
«Ajde, ne brini. Svi to jednom moramo napraviti u životu... malo se zafrkavaš... hej, pa i ja sam to radio....» reče Marko pružajući mi golemu zelenu vreću.
Ma da.
Ne može biti tako strašno.
* * *
Right.
NIKAD VIŠE, gavrane... 
* * *
Ne znam čitate li novine, no nedavno se u mnogima spominjalo to kako Grad Zagreb posvuda uokolo otvara dječja igrališta. E pa, jedno se otvorilo i u Sesvetama pokraj osnovne škole. Spremni k'o uvijek, Bandić, Konzum i Ledo ugledaše jedinstvenu priliku za malo preseravanja. I tu (na žalost) ja nastupih.
Znate kako Ledo ima svoj zaštitini znak?
(Mislim, medu.)
I znate kako uvijek postoji na nekim okupljanjima konkretni veliki medo koji skakuće okolo?
I znate da postoje agencije koje zapošljavaju ljude da to rade?
I znate da ja radim za jednu takvu agenciju?
* * *
Heh, da.
Tako je.
No dobro, bez zlobnog smijanja...
* * *
I tako, mlada i bezbrižna, dođem ja u srijedu ujutro u OŠ u Sesvete i nađem se s ostalim kolegicama. Presvlačile smo se u nekom kabinetu. I dok su se one uvlačile u suknjice, salonke i košulje, ja sam uskočila u golemi, bijeli, dlakavi kostim medvjeda. Spužvast iznutra. Bljak. Spustile smo se dolje, priredile pladnjeve s kojih su one trebale nešto dijeliti, suptilno iste osiromašili (
) te spremili se za izlazak. Gradske face su već bile stigle, a i dječurliju su pustili van. Plan je bio da face uz glazbu malo popričaju i pojedu štogod, a klinci da se igraju na novom igralištu i jedu besplatne sladolede. Idiličan prizor potom bi bio fotografiran.
Nda...
Djeca... su strvinari. U skladu sa svim logičnim i zdravim očekivanjima, navalili su ko faking stampedo na moju kolegicu sa sladoledima, a oni stariji klinci na jednog nedužnog medu koji je stajao pokraj. Yup. Mene. U jednom sam se trenutku našla doslovno okružena pomahintalom dječurlijom koji osobitu zabavu nalaze u tome da udaraju osobu u kostimu i isti joj pokušavaju skinuti.
Katjastrofa....
Počinjem mrziti djecu.
Pa evo, da vas dobrodušno savjetujem za budućnost; nekoliko odjeba koji na strvinarske klince – ne djeluju. Razvrstani po kategorijama:
1) Klasični: «Gonite se od mene!», «Pustite me na miru!»
2) Agresivni: «Mali, samo me još jednom takni i opalit ću ti takav šamar da će ti glava spasti s ramena.»
3) Frojdovski: «Kaj se vi palite na medvjede?»
4) Urotnički: «Marija, ako vidiš da me netko udara, istuci ga.»
5) Uzalud vam trud, svirači: «Daj odrastite!»
No klinke su bile ok. Puno ih se htjelo slikati sa mnom. I bila je jedna koja je cijelo vrijeme bila uz mene i derala se na dečke:«A neemojtee gaaa.» I bio je neki totalno slatki trogodišnjak koji je oduševljeno buljio u veliku glavu mog kostima.
* * *
Nikad više.
srijeda, 25.04.2007.
Moi?
Mais, oui... Pourqoi pas...?
* * *
Ponedjeljak poslijepodne. Sjedim ja na plaži (stube ispred Filozofskog) sva mlada i bezbrižna. Negdje na drugom katu predavanje na kojem bih trebala biti, pokraj mene Sanda uči. U ušima mi Rammstein. Prije sam ih uvijek ismijavala i smatrala da zvuče k'o dječje pjesmice kojima je dodan bas, no zapravo uopće nisu loši. Jest da spomenutu predrasudu opravdavaju utoliko što imaju nekoliko pjesama s brojevima (tipa 1, 2, 3...), no sasvim su ok. Mora se čovjek diviti ljudima koji stvaraju umjetnost uz njemački...
No dobro!
Digresija, Holdene.
Dakle...
I sjedim ja tako, kad odjednom... zavibrira torba. Ne, ne torba, djeco, mobitel u njoj...Javim se ja i....
* * *
Ali ne! Ova priča počinje drukčije...
* * *
Skakućem ja po kući i doskočim do telefona.
Hm...
"Zašto ne?"
"Ali Domagoj je rekao da stalno moram zvati..."
"Ma koga briga, jednom ću za svaki slučaj, a kasnije ću zvati višestruko."
"Ma da, bolje je tako."
(Jeez, pretvaram se u Popoviće... 
)
*wring...*
*wring...*
*wring...*
"Dobrodošli u kviz Tko želi biti Milijunaš..."
Nda... I rekoh ja aparatu sve što je htio čuti; prije i poslije signala. Poklopim i, uvijek kratkoročno zainteresirana kakva jesam...
zaboravim.
* * *
Sad se vraćamo na plažu....
Sjedim ja.
"Eins, zwei, drei...."
Vibrira mob.
Halo?
"Dobar dan. Ušli ste u prvih stotinu natjecatelja za kviz Tko želi biti milijunaš.... bla-bla..... ukoliko dovoljno približno točno procijenite odgovor na sljedeće pitanje, zvat ćemo vas 17. 5. da vam kažemo jeste li ušli u prvih deset."
Koje je godine švicarski znanstvenik Albert Hoffman sintentizirao LSD?
Glavom mi proletiše hipiji, Beatlesi (Lucy in the Sky with Diamonds...) i Alpe.
Ne razmišljajući previše, ispalih 1928.
Ok, hvala....
Živčana.
Dođoh doma, trk na net.
Za sve ovisnike i one koji se raduju tome postati, LSD je izumljen 1938.
* * *
Domagoj kaže da ću definitivno upasti.
Najavljujem trening prstiju na tipkovnici.
Jelena me upozorava da će mi dečko postati sponzoruša (k'o da već nije ), a broj prijatelja porasti.
* * *
Kako bilo, wish me luck.
četvrtak, 19.04.2007.
Feniks
Svatko se rodio s nečim dobrim u sebi. No nije i svatko to prepoznao.
Ne mogu suditi o čovjeku na osnovu onoga što je mogao biti, nego onoga što je postao.
Bitan je čovjek, a ne samo potencijal Čovjeka.
Isti je taj čovjek sklon zatirati to dobro u sebi. Na nekoj mehaniziranoj razini svijesti, ubija ljubav koja ga čini. Ali ni tada sud nije konačan jer svaki pokušaj ubojstva posredno reciklira potencijal Čovjeka.
Samo posredno, jer ga čovjek nastavlja ignorirati.
I jednom...
Više ga ne ignorira. Rađa se iz samoga sebe. I opet, i prvi put. Bol porođaja ovdje je obrnuta. Bol ne trpi ono Staro zato što ga napušta Novo, nego trpi Novo zato što je Staro uopće postojalo.
I vidi potencijal. Naslućuje Čovjeka.
Pokušaji ubojstva nastavljaju se. I dalje slučajni i mehanizirani, ali registrirani i na drugim razinama svijesti. Reciklaža je bolnija. Ali učinkovitija. A gotovo opojno oslobađajuća ugoda zbog snage Slutnje moćna je kompenzacija.
* * *
Feniks gori i leti. Istovremeno i stalno.
Opekotine mu liječi vjetar pod krilima.
subota, 14.04.2007.
Venice... sheer heaven of Venice
Heh.
Bljah.
Ne da mi se pisati....
Imala sam nadobudnu namjeru podnijeti vam iscrpan izvještaj, ali... ne da mi se.
Da rezimiram; bilo je... prekrasno. Idealno.
Venecija je čarobna.
Znate ono kako vam nikad ne smeta komercijalizacija Božića? Premda znate da je pretjerana, sviđa vam se jer je sve tako toplo, šareno, blještavo... E pa, slično je s Venecijom. Ono što ima potencijala biti miran, ugodno sjetan otočni gradić pretvoreno je u paradu šarenila, glazbe i hrane, no to nekako uopće ne smeta, nego baš naprotiv. Turističke fore na koje uživate nasjedati. Hrpe Roma, crnaca, Kineza... (o, da, bili smo u dva talijanska restorana koja vode Kinezi ) I sve je to nekako... šarmantno. Poželite se slikati sa svime što vam se nudi... Kupili smo goofy šešire, triput se izgubili tražeći hotel, slikali se s Charlijem Chaplinom, maskiranim Romima koji pokušavaju džepariti (), čovjekom kipom (njega mi je najviše žao)...
Venecija je puna mostića, gondolijera, glazbe (stalno negdje nešto svira), letećih štakora (čitaj, golubovi)...
U dva dana smo triput jeli pizzu. Da, od sviiiiih drugih talijanskih jela. Nekako... pizza je uvijek sigurna. Ko kafić Uzdravlje, uvijek joj se vraćaš.
Putovanje je bilo fora. Poseban je doživljaj putovati vlakom. Jest da se vlak u oba smjera kretao zastrašujuće sporo. Onak', svaki put kad bih pogledala kroz prozor ... Slovenija.
Ha?
A u povratku smo bili žrtve okrutne i prljave nacionalne diskriminacije. Ha!
Naime, kondukter u vlaku bio je Srbin i bio je popustljiv, dražestan i ljubazan prema nama sve dok nije skužio da smo iz Zagreba, a onda nam naplatio 28 € odsjedanje u kupeu koji bi ionako bio prazan.
Uglavnom, bilo je valjda savršeno.
U dvoje je uvijek ljepše...
Za potpuniji doživljaj pogledajte slike kod Asha.
P. S. Izgleda da mi se ipak dalo pisati...
subota, 07.04.2007.
Comes and goes
Ma Francaise!
Prošli je tjedan tri dana kod mene provela jedna Francuskinja s jugozapada Francuske. Zove se Nadege. Bila je ovdje sa svojom grupom studenata. Oni studiraju nešto tipa ekonomija or sth i došli su ovamo promotriti naš životni standard, usporediti hrvatski i francuski način unutranjeg i gospodarskog poslovanja. Nadege je bila totalno simpatična i slatka. Na žalost, tipično francuski, slabo je poznavala ijedan jezik osim svog vlastitog pa smo se u komunikaciji uglavnom oslanjali na moj siromašni francuski... Blaga katastrofa, isprva pomislih, no na kraju je ispalo ok. Rabila sam sva moguća sredstva sporazumijevanja (gestikulacija: veš-mašina je kruženje prstom po zraku, crtanje: tu se Nonny iskazala i, dakako, natruhe engleskog). Bila je veoma strpljiva i tolerantna prema mom neznanju i prema maminim kombinacijama engleskog, francuskog i njemačkog. Večer prije no što je trebala otići, odvela sam je na kavu s nekima do vas. Bili su Poppy, Kel, Ash, Angie, Nonny, Bejbek, Gudelj, Tolj i ja. Isprva je razgovor zapinjao, no na kraju smo ostali na kavi nekih tri sata. Uvijek šarmantni Kel je razbio led pitanjem ˝što ima ispod odjeće˝, što sam ja bez razmišljanja prevela. Btw., ljudi, rekla je da ste totalno simpatični. Otišla je sljedeće jutro. 
Mrzim rastanke. 
La semaine derniere il y a une Francaise chez moi. Elle habite a sud-ouest de France. Elle s'appelle Nadege. Elle etait ici avec son groupe des etudiants. Ils sont venu ici pour observer notre maniere de vivre et comparer les enterprises en France et en Croatie. Nadege est tres gentille et jolie. Nous avons parlé en Francais. J'ai croit que il sera une petite catastrophe, mais il etait bien. Elle a été tres tolérent avec moi et mon conaissance du Francais. En mardi nous avons pris une café avec mes amies. Nous avons parlé et plaisanté. Mon ami Kel a demandé qu'est-ce que elle a eu sous son vetements et j'en ai traduit en Francais tout de suite. Il a été tres amusant. Elle est partie le matin apres. Je déteste les départs.
Ovaj dio posta je napisan bilingualno zato da ga i Nadege (kojoj sam dala adresu bloga) može pročitati, a i da se malo preseravam da mogu sklepati čak ovaj odlomčić teksta. Garant je sve puno pogrješaka...
C'est Nadege...
The bitch is back*
Također prošli tjedan, vratila se Joey. 
Vidjele smo se čim je došla, otišle na nekoliko kava, dakako, i u subotu van. Išle smo u neki šatrofensišmensi klub Crazy Horse. I nije tako strašan, pogotovo ako dođeš sa stavom: «Me gonna have fun!», ali i nije nešto bilo posebno. Uz dužno poštovanje, cure su uglavnom bile trule. Jedva sam odvukla Kec na podij, a u jednom sam trenutku i sama bila na njemu, pijano se njišući. (šampanjac je sasvim prihvatljivo piće za laganu pijanku 
) Prethodno smo se Kec (koja je pila pod antibioticima, ts, ts, ts, dijete drago...) i ja osramotile ko krave, no nebitno, sasvim nebitno... Kad sam došla doma, premda je bilo pola tri ujutro, a ja pijana, spopala me želja za sviranjem pa sam pokušala nešto izbrljati na gitari. No i prsti i žice su bili tako čudno meki... Ozbiljno. Nešto sam nesuvislo prebirala i onda zaspala.
U četvrtak smo Kec i ja išli gledati našu manekenkicu u akciji. Naime, u Radničkoj, u nekoj nedovršenoj zgradi bila je revija Roberta Severa. Bilo je ok. Revija ko revija. Što se faca i onih koji to žele biti, bila je to manje-više repriza Cro a portera. Kec i ja smo usnimavale svakoga, po potrebi pljuvale ili hvalile i, sve u svemu, bahato stajale negdje u pozadini. 
Kreacije su bile totalno goofy. Sve nekako lepršavo, šareno i dražesno. Rijetko što bih, ruku na srce, obukla usred bijela dana, no neke su stvari bile fakat ok. Svirale/pjevale su Meritas, Ivana Kindl i Ivana Husar. Glazba je bila odlična. Josipa se dvaput prošetala i izgledala mrak. Onako, u stilu ˝bitch entered the room; ja sam najljepša ovdje, vi to znate, ja to znam¨ Kec i ja se oboružale mobitelima i slikale. Kasnije joj je agentica rekla da se vidi da je prošla visoku školu, misleći na Milano. Kasnije, kad je Kec to prepričavala, rekla je «visoku milansku školu» ko da se radi o friking instituciji... Vraćajući se doma, ugledale smo dvije lezbijke koje su bez straha iskazivale svoju ljubav. Joey i ja nismo pretjerano marile, no, Kec, očito novootkriveni homofob.... Hm, ne znam, nakon nesuptilnih paničnog letanja stanicom i mahanja rukama, mislim da su cure skužile da Kec ne štima sve...
* inače Synergyjeva pjesma
A must come godine
Elvis, get the fuck out of the building, would ya??
Planetarno popularna grupa pjevača/svirača nastupa opet...
Ma, znam, pogodilli ste....
Moj zbor. :D
Hehe.
Sutra, ergo, na Uskrs, imamo poslije mise još jedan koncert, ovaj put duži. I... i... i... snimat će nas i imat ćemo CD! Očekujem brojan dolazak i gramzivo kupovanje CD-a kad dođe vrijeme, my friends.
Misa je u pola sedam, a koncert, odmah poslije, dakle u pola osam. Tko može, nek dođe.
Inače...
Alles gut... Preksutra... hmmm... no o tom potom...
Čitam «Zovem se crvena». Goofy. Bolje no što očekivah. Potpunija recenzija slijedi kad pročitam do kraja.
Na faksu mi je ok. Neki dan smo na plesu učili tango. FERovci smrde. I jedan tip pleše ko da pliva (čemu pokreti torzom u valceru??) I ima jedan tip, ne znam s kojeg faksa, koji je pljunuti, ali pljuuuuuunuti Jackie Chan. Ozbiljno.
Ah, da...
Sretan vam svima Uskrs!
A tebi, Kec, draga, rođendan...
četvrtak, 29.03.2007.
Prozor
Neki sam dan šećući Cvjetnim, na svoju nesreću naletjela na raščupana čovjeka s biciklom i starim kaputom. Prošla sam kraj njega držeći mobitel u ruci, što je on smatrao povodom za razgovor. Uletio mi je s nekom rečenicom u stilu toga da su mobiteli sotonistička tvorevina i da samo dobro služe lopovima.
Heh...
Zašto nisam jedna od onih ljudi koji čovjeku na faci mjesta mogu reći: «Odjebi, stari» a ne održati razgovor na životu?
I da... potom mi je elaborirao tu teoriju tako što lopovi prate kad mene nema doma or sth, a onda se MOBITELOM dogovore da će mi upasti u kuću. Također je upitao znam li da je u Zagrebu ove godine ukradeno 200 bicikala? (Za to mi nije jasno kakve veze ima s mobitelima.) Odvratila sam da je moja uvijek dobro zaključana i da ne vozim bicikl. Pitao me šaljem li poruku dečku, a ja zatekoh samu sebe kako mu govorim da ne, nego da pišem prijateljici (Kec 
). Potom me upitao koji mi je dečko horoskopski znak. Ispalih Škorpion, no onda skužim da nije, nego Strijelac. On je rekao da su Škorpioni grozni, izazito negativne osobe i sl. Namrštih se i rekoh mu da mi je najbolji prijatelj Škorpion i da to nije istina. On je zaključio da je to jamačno zato što je u podznaku Lav. (Ha, Poppy? ) Kako bilo, rekao je da sam sa Strijelcom dobro pogodila, da je to odlična kombinacija (u međuvremenu me pitao koji sam ja znak) s Jarcem, da ga se držim... bla-bla... (evo, ako mi ikad bi nakraj pameti spucati Asha, sad nema šaaanse. Kad mi poremećeni skitnica to kaže, mora bit' dobro! ) Potom je skrenuo temu na svoju curu /osupnuta stadoh – like... cura??/ Pričao je da je ona Škorpion i da je grozan karakter, no da ju on voli i da se jako trudi oko nje. Mora ju stalno nasmijavati. Kaže da joj je najdraže kad se popiša u gaće od smijeha (Molim te, Bože, da nije mislio doslovno). I taman kad zaključih da mu je posao baš težak, stigosmo mi do Trga. Uočih 12-icu i slagah da je to moj tramvaj. Potrčala sam poželivši mu sreću (ne znam ni sama za što), a on je vikao za mnom da razmislim o svemu tome. Uletjela sam u tramvaj s olakšanjem.
- Kako se zoveš? Marija?
- Da.
- Aha. Ja sam Katja.
- Drago mi je. – promrmlja ona suptilno zakolutavši očima. Cijelu se večer držala oholo. Kao da je bolja od sviju.
«Puši kurac, mala. Koji si ti vrag umišljaš?» pomislih odmjerivši je od crvene kose do crvenih starki te potom napustih.
Bila sam na Večeri poezije u Sesvetama. I nekako... hm, pa... meni su te stvari generalno oduvijek bile više dosadne no zanimljive. Poezija mi je draga, no ljudi... ne.
Nekako, usprkos osmijesima koji im gotovo neprestano titraju na licu, svake godine doslovno fizički osjetim sjetu i čemer koji se nakuplja u zraku dok čitamo stihove i slušamo jedni druge. Ne znam zašto.
Isprva sam bila ponosna i nadobudna u vezi sa svojim sudjelovanjem na njima, no sad me sve više odbijaju. Odlazim u biti samo iz neke jedva osjetne odanosti prema Babiću i njegovom entuzijazmu u vezi s kulturom u Sesvetama. Ništa me drugo ne privlači.
Socijalna struktura se sastoji mahom od svojevrsnog postsocijalističkog misaonog malograđanstva, starih ljudi koji smatraju da su odosjećali svoje pa poeziju posvećuju trivijalnostima, izrazito religiozne žene te spomenute ohole alternativke. To nije svijet kojem želim pripadati. Daleko od toga da su oni loše osobe i još dalje od toga da sam ja i na koji način bolja od njih ili da se ponekad ne mogu s njima poistovjetiti, ali nekako mi je zlo od tragike koja se raspršuje ugođajem i za koju svaki od njih vjeruje da je posjeduje na samo svoj jedinstven način dok zaljubljeno bleje jedni u druge. Možda je alternativka bila u pravu što je zauzela tako ohol stav, no ta mi doza bahatosti nije ništa više privlačna.
Izašla sam iz čitaonice zaudarajući na čemer.
Šećući Sesvetama, osjetila sam ono što sam već dugo samo slutila: poezija, moja vlastita, ne znači mi gotovo ništa. Ozbiljno. Ona je moj misaono-emotivni ispušni ventil, no nije mi ni najmanje stalo što će s njom dalje biti. Ne zanima me hoće li je netko čitati, voljeti, mrziti, prevoditi (yeah, right ). Nekad sam vjerovala da izlijevam dušu u nju. Sad sam se udaljila. Ne znam zašto.
utorak, 20.03.2007.
Što je danas lijep i sunčan dan... :p
Jebeno!
Dan sv. Patrika. (Također, ne škodi spomenuti, rođendan mojoj najboljoj prijateljici Antoniji :))
Wicked.
Cijeli sam se dan veselila večeri koja me očekivala.
Negdje oko 6 navečer nađoh se u vlaku s dva relativno prespektivna mladića (Ashom i Jazom 
) i otputismo se prema zelenom... pardon... bijelom Zagreb-gradu. Potom smo, kao i zavidna većina zagrebačke mladeži skoknuli do Konzuma po neophodne namirnice tipa pivo i vino (Hehe. Da, ne sramim se priznati. Na Dan sv. Patrika sam uglavnom pila vino :)). Teži za nekoliko boca i lakši za određenu svotu, ugnijezdili smo se na travi na Zrinjevcu i slušali bendove. Koliko pamtim, nisu loši. Poslije njih nastupala je plesna skupina Irish Maiden. Onako, sa stabilne pozicije
Ashovih ramena ocjenjujem da su jako dobri. Bouncy.
Young and restless kakvi jesmo, nastavili smo dalje. Skoknuli do Oliwer Twist puba na Guiness i samo pola sata kasnije krenuli prema Tvornici, gdje se održao koncert Belfast fooda. Mi smo došli na vrijeme, sam bend nije. Sjeli smo na pozornicu, pili i pričali. Srela sam frenda kojeg nisam vidjela nekih dvije godine. Bio je mrtav pijan, i krajnje smiješan. Vrištao je i pokušavao potaknuti ljude na jednako entuzijastično štovanje irske kulture. Dvoranom je obilazio snimatelj koji je snimao DVD koncerta. Došao je i do mene i Asha upitavši nas nekoliko pitanja. Ash je našao shodnim podijeliti s njim, a dakle i s relativno širom javnosti, boju mog donjeg rublja te večeri.
Ljudi su se ubrzo počeli skupljati. Ja sam se u međuvremenu sasvim ugodno opila. Uobičajeni simptomi: glas za oktavu viši, čudne usne, vrtoglavica i iskrenost. No otrijeznila sam se poprilično brzo.
Uz nepunih sat vremena kašnjenja, koncert je počeo. Bili su fantaaaaastični. Oko 3 i pol sata svirke. I ostali su svirati cijelu noć, no mi smo se tad već bili pokupili. Zaista su odlični. Tako veseli, i fora i.... bouncy. Plesali smo cijelo vrijeme. I bengali. I skakali. I pjevali. Nije prošlo ni pola konceta, Ash i ja smo skinuli majice (don't get dirty, imala sam bodi, to je pa... ko majica ). Bilo je tako vruće! Svi su skakali i plesali i i i.... disali! (Grozno...) Dvaput sam sudjelovala u pogu, od kojih sam jedan i sama izazvala. Hehe. Na "Da si tu", njihovu pjesmu koja mi je najbolja, Ash me dignuo na ramena. Pjevala sam i mahala bendu, dakako. I tip pokraj nas je dignuo svog frenda na ramena. Bili smo sasvim blizu, i, kad smo to skužili, automatski smo se zagrlili i skupa pjevali. Hehe. Snimatelj je to skužio i uperio kameru prema nama.
Koncert je uskoro završio. Tj. nije, ali privremeno jest pa smo krenuli van. Skoro se ugušivši dok smo pokušavali doći do jakni, iščupali smo se iz dvorane. Potom smo otišli kratko na Ribnjak, tek toliko da pozdravimo pijanu ekipicu tamo, a Ash i ja smo otišli opet u Oliver Twist. Kad je postalo i više no očigledno da bi oni htjeli zatvoriti, otišli smo i šećući gradom dočekali vlak. Stigla sam doma sva strgana i umorna i, dokopavši se kreveta spavala do jedan.
Sve u svemu, mrak večer! Ah, koncerti...
Tko voli, nek' izvoli
Ovaj je četvrtak Večer poezije u Sesvetama, u čitaonici. Tradicionalno, i ja sudjelujem. I šuška se o nekom ponovno objavljivanju. Kako bilo, ako tko želi doći, be my guest. U pola sedam je. Ako bude kratko trajalo, možemo kasnije na kavu or sth.
Inače...
Na faksu je manje-više dosadno. Francuski mi napreduje. Onak, tako mi se ponekad čini. Upisala sam društvene plesove kao tjelesni. Fora je, volim naučiti nešto novo. Dosad smo radili polku, salsu, disco fox i engleski valcer. Goofy.
Prošli smo ponedjeljak Sanda i ja markale književnost jer je vrijeme bilo prelijepo da trunemo u predavaonici. Ovaj smo je tjedan markale jer je vrijeme bilo preružno da se dokrajčimo predavanjem.
Pročitala sam Seks i grad Candance Busnell. Dosaaadno.... NE preporučam. Na koliko različitih načina možeš reći da je New York pun neudanih osoba između 25. i 45. i da svi skupa redovito konzumiraju droge, manekenke i druge tipove?
Relativno bezuspješno pokušavam naći usputni posao. Ako tkogod čuje štogod, feel free to let know.
Ma Francaise!
U nedjelju mi stiže Francuskinja koja će biti kod mene tri dana. Jedva čekam. Nakon Taizea tako sam nadobudna u vezi s puštanjem stranaca u krevet.(OK, ovo nije moglo zvučati pogrešnije ni da sam radila na tome, no shvaćate... )
A bientot!
ponedjeljak, 05.03.2007.
Love thy brother
Sunčam se u mahom punoj predavaonici i slušam svog neobičnog profesora književnosti. Zanimljiv je i inteligentan, no gotovo neslušljivo nekoherentan. Nakon sat vremena predavanja ne nazirem nit za koju vjerujem da je se drži.
Love thy brother, piše na njegovoj dražesno bijeloj majici gotovo božanski osvijetljenoj suncem.
I razmišljam... o nijansama i pravilima; intenzitetu jednih i nepostojanju drugih.
Čitali smo iz engleskog priču «My Son The Fanatic» o ocu i sinu, Pakistancima koji žive u Engleskoj. Relativno su siromašni; otac je taksist i radi 10 sati dnevno, i to noću, jer želi da se njegov sin školuje i uspije. Na poslu se druži s ostalim vozačima i uvijek im se hvali kako mu je sin uspješan učenik. Čini to uglavnom zato što im se želi dokazati. Pakistanac koji uspijeva među Britancima. Najbolja prijateljica mu je prostitutka koju već tri godine svake zore vozi doma. Njegovu u mir uljuljkanu svakodnevicu narušava sinovljevo iznenadno čudno ponašanje. Izbacio je iz sobe većinu stvari, ostavio djevojku i prekinuo odnose s prijateljima. Otac je zbunjen i zabrinut. Stalno ga promatra i pokušava razgovarati. Prisluškujući shvati da se njegov sin redovito moli pet puta dnevno. Jedne ga večeri izvede van i prisili na razgovor. Sin mu otkrije da je postao musliman, govori mu o Kur'anu, džihadu itd. S prijezirom promatra oca, njegova načela i životne navike. Otac je bijesan jer ne misli da zaslužuje takvo ponašanje, a i životni stav kao takav mu je, uslijed neimaštine i utjecaja zapadnjačke kulture, pojednostavljen na krilaticu: «Život je za življenje.» pa ne shvaća sinovljeve moralne prodike. U njegovoj je osobnosti davno usađen antagonizam spram Islama. Kad je bio mlad, bio je primoran proučavati Kur'an i danonoćno učiti. I to na način da mu je kosa tankom niti bila povezana sa stropom. Svaki put kad bi zaspao, nit bi ga povukla i nastavio bi učiti. Ponižen takvim postupkom, udaljava se od bilo kakvog oblika religije. Sin ga osuđuje zbog pravila koja je prekršio, zbog prijateljice prostitutke, zbog neznanja.
Otac ga nemoćan odvozi kući. Sin odlazi u sobu i moli se, a otac uznemireno hoda kućom. Piće za pićem. Naposljetku, pojuri u sobu i istuče sina. Ovaj ga hladno upita: «I tko je sad fanatik?»
Priča se doima jednostavna i tipična. I jedno je i drugo utoliko što je pozadina svakodnevnih pojednostavljenih i tipiziranih situacija.
Ono što je mene osobito zaintrigiralo jest što na kraju priče nisam znala čiju stranu zauzeti. Svaka je imala argumente u svoj prilog. Otac jest zastranio na neki način i dopušta si osjećaj potrebe za dokazivanjem pred bijelcima samo zato što su bijelci. No, s druge strane, radi k'o magarac za sina, žrtvuje se i želi mu najbolje. To što prihvaća prostitutku kao prijateljicu čini ga više čovjekom nego da ju osuđuje. Ali, opet, sin ima pravo razvijati se duhovno, i odbiti budućnost koju mu je otac namijenio. I ima mu pravo zamjeriti tako nisko samopoštovanje. No ponašati se tako nezahvalno i oholo nakon svega?
Mogu li oni premostiti i generacijski i religijski jaz?
Znaju li ljudi uopće premostiti bilo kakav jaz? Koliko puta zateknemo sami sebe u lošem odnosu s nekime, a kad krenemo istražiti uzrok, nabasamo samo na hrpu okolnosti preko kojih nismo htjeli prijeći? I koliko se puta zateknemo u dobrom odnosu s nekime, a kad pogledamo povijest tog odnosa, uvidimo hrpu prilagodbi koje smo na sebi načinili zbog njega. Pa i nesvjesno.
Što je onda manji «rizik», izgubiti sebe ili tu osobu?
Zato nema pravila. I zato naslućujemo nijanse. Tapkamo u mraku. I snalazimo se.
Love thy brother. Sure.
utorak, 27.02.2007.
Animanera
Tišina utire put svoj mračnoj duši.
Hodiš u noćima žalosti stazom tom.
Tako strašan šapat prošlosti te guši;
ta studen gubitka drhti puti tvojom.
I tako prazan doima se grijeha spas,
što beznačajno lebdi kao stranca glas.
Poput osame tamne su noći kada
k`o blagoslov Ona krasi moje snove.
K`o poljubac na usne što lako pada,
bojem tjera sve vapaje i okove.
Ona je otrov kojeg pijem s radosti,
baš Ona krije se u mojoj propasti.
S maglom u očima iluzijom bludiš
kojoj odan si uznik i vječan tvorac.
Da nisi ničiji, vidjeti ne želiš;
u poraza bitci jedini si borac.
Poput nade beskrajne su noći kada
cjelovima Ona boli mojoj sudi.
U srcu mome svetište gradi tada,
zastire moju volju, a žudnju budi.
Oh, kako žuči pune misli su tvoje,
i kako tek svaka moli za smrti dah,
kada Prazninom sneno korake broje,
a na kraju puta nagrada tvoj je strah.
Poput ljepote moćne su noći kada
ljubav za Nju plemenita je i čista.
Al` u slabosti ničice padam sada,
jer ona nije svjetlo, no meni blista.
Dragi moj, zauvijek izgubljen ćeš biti,
jer za mene sutra nikad neće doći.
U suzama tvojim dalje ću se kriti
i nijemo za te tkati žalosti noći.
srijeda, 21.02.2007.
Almost there...
Skoro je gotovo. Veljača je, isrpivši opsljednje atome snage i samopouzdanja iz mene, napokon pri svom kraju.
Dala sam skoro sve ispite. Čekam još samo rezultate lingvistike. Bilo bi prekomično da sad pred kraj roknem godinu, kad sam već sve dala. Naime, prema šarmantnom Bolonjskom procesu možemo već u veljači pasti godinu. Zakon, ha? Tako da čekam još rezultate toga, no brijem/nadam se da će sve biti u redu. Ako bude, za tjedan dana u ovo doba više nisam brucošica. Hehe.
Danas sam išla po ocjenu iz engleske književnosti. Bijedna trojčica, no eto, ocjena je ocjena. Profesor i ja smo neko vrijeme prakticirali.... ovaj.... ahem.... teoretizirali o književnosti i mom (ne)uspjehu. Simpatičan čovjek, no ako sam ja i na jednom njegovom predavanju bila mentalno prisutna, svaka nam oboma čast...
Da ne povjerujete; toliko sam se žalila na francuski i sve u vezi s njim, no ispite iz njega sam prošla bolje nego ove iz engleskog. Krajnje neobično. Iznenadih samu sebe. I sad sjedim, mozga isprana francuskim zamjenicama i nepravilnim glagolima, slušam francusku glazbu i mislim.... mislim da sam ga, strašno ali istinito, zavoljela. (Ambicija da čitam Baudelairea u originalu postojana je. Hvala, Ashy ;))
Znala sam da će doći do toga. Dobro, ne, nisam. Mislila sam da ću ga mrziti do kraja života, da će mi uništiti živce, ljubavni život i želju za disanjem. :p :)
I nije.
Još samo malo, još samo malo.... Mantrat ću to neko vrijeme, ko onaj vlakić u planini (Ja to mogu, ja to mogu...). :p :)
srijeda, 14.02.2007.
Iu
Valentinovo je.
I, kao što naslov uglađeno sugerira, pisat ću o njemu.
Na stranu potencijali iz djetinjstva (snažan afinitet prema plišu i definicija vjenčanja kao BBB – bijelo, bujno, bajkovito) da se pretvorim u pass-the-sick-bag romantičnu osobu, i na stranu potencijali iz istog razdoblja da se pretvorim u dlakavu feministicu; Sudbina je uplela prste na način koji je urodio sasvim prizemljenom mladom sredinom jedne individue. Ukratko, c'est moi.
I uza svo razumijevanje spram potreba nekih ljudi za afektiranim, no nadasve površnim i ego-prehrambenim potrebama izražavanja ljubavi i prihvaćanje romantike na nekoj simboličnoj razini, otvoreno priznajem (na inače opće iznenađenje; ne znam zašto ljudi misle da stvarno odgovoaram kalupu Miss Goody 2 shoes) da mi se gade i Valentinovo, i jeftina romantika, i proslava ljubavi na tako komercijalan način.
Za početak, zašto bi se ljubav trebala uopće nekako slaviti? Ljubav kao takva jest slavlje života, ne treba svoj friking dan.
Ako ga već treba, zašto bi se svela na medvjediće i bombonijere? Zar itko još pada na to?
I zapravo, kakva je to glupa stigmatizacija i podjela ljudi na samce/parove? Znate da i samci imaju svoj dan? Bio je jučer, dan prije Valentinova. Katjastrofa... Utorak, parada preseravanja (ooh, look at me, I am so strong, hot and single...!), srijeda, parada preseravanja (ooh, look at us, could we be more in love??).
I taj koncept Valentinova kao «Dana zaljubljenih»... U redu je, pretpostavljam, na nekoj razini odati počast čovjeku koji je štitio ljubav onih kojima je to trebalo, ali ne i pretvarati ga u globalnu lakrdiju.
Kako bilo, na žalost, kao takvo, Valentinovo mi je trenutno najgluplji dan u godini. Absurd at its peak.
Istina, večeras ću vidjeti Asha. (iako bih trebala učiti :D) Možda, ako bude dobar, reći mu da ga volim. :p I bilo bi tako i jučer i sutra. :)
Tako da.... ne znam, drago blogučanstvo (kužiš, blog + pučanstvo :D), doživite današnji dan punim srcem. Zagrlite osobe koje volite, priznajte sami sebi da niste uopće tako loše osobe, dajte tri kune prosjaku koji je sam. Mislim... volite.
Ipak je danas, ono.... srijeda.
srijeda, 31.01.2007.
Victory lies within the ability of laughter...
Nedostaje mi ljeto.
Miris mora, kratke hlačice i parada boja u sumrak.
Tulumi, knjige i glazba.
Optimizam nastaje kad je ljubav prema potencijalnoj budućnosti jača od nas samih. No što ako ga zasjeni samosvijest koja nam se ne sviđa, čak i ako ona u presudnom trenutku, eto, baš nije točna?
Kako i kada pobjeđujemo?
